Unatrag 2 godine puno je kritika i negativnih komentara na novouvedeni institut predstečajnih nagodbi. Po našem običaju, dominira demagogija, nepoznavanje sustava i izostanak samokritike i procjene vlastite odgovornosti. Konkretnije:

• Poslije nagodbe ostaje ista upravljačka i vlasnička struktura – u pravilu je to točno ali su za takovo stanje odgovorni sami vjerovnici – nitko ih ne spriječava (dapače, Zakon im to omogućava) da dio potraživanja pretvore u kapital i preuzmu upravljanje dužnikom; no, to zahtijeva aktivniji pristup i izostanak emocija te fokus na poslovanje,
• Nagodbe su prevare vjerovnika – ako je to točno, postoje sudovi (poznati po (ne)efikasnosti), ali to nije problem samog instituta predstečajne nagodbe; postavlja se i pitanje za dobar dio vjerovnika zašto su godinama radili s „prevarantima“,
• Činjenica je da se značajan broj nagodbi pokreće prekasno i da neke nemaju smisla ukoliko je nastavak poslovanja upitan; no i u tim slučajevima alternativa je stečaj koji u našoj korporativnoj povijesti ima katastrofalne učinke,
• Problem kojeg se malo tko dotiče je nesrazmjerna uloga poslovnih banaka – koje kroz institut založnih vjerovnika (manje sporno) i sudužništava (veći problem) zaista mogu nadglasati ostale vjerovnike i „onemogućiti“ njihov utjecaj na postupak,

Sigurno je da određena rješenja u Zakonu treba mijenjati i prilagoditi. No, najmjerodavniji za prijedloge tih rješenja su ljudi iz businessa, a ne državni činovnici ili uvrijeđeni pravnički loby. Preporuka za business sektor je da su nagodbe, čak i u sadašnjem regulatornom obliku, dobro i moguće rješenje, ali da treba voditi računa o nekoliko preduvjeta važnih za uspješnu provedbu:

• Održivost poslovanja i djelatnosti dužnika,
• Dostatan obrtni kapital za poslovanje tijekom procesa nagodbe,
• Stvarna provedba restrukturiranja, u što kraćem roku.

Bez navedenog, bilo kakovi model predstečajne nagodbe teško može biti održiv na duži rok.